Kulturna baština

Otok Šoltu već u antici spominje grčki geograf Pseudoskilak (IV. st. pr. Kr.) pod nazivom Ὀλύντα (Olynta), a poslije rimski pisci kao Solenta, Solentia, Solentij. Značenje imena je bio naziv za nedozrelu smokvu. Premda je otok zarana bio naseljen, na području Šolte pronađeno je malo arheoloških nalaza iz ilirskoga doba, ali prve legende su povezane s Ilirima, čija je kraljica Teuta, prema legendi, imala utvrdu iznad uvale Senjska, na južnoj strani otoka, čiji su ostatci još vidljivi. Iz rimskoga razdoblja potječu ostatci nekoliko naselja te više predmeta i kamenih natpisa.

Ostaci ville rusticae koja potječe iz antike mogu se naći u okolici Donjeg Sela, na Rogaču u predjelu Banje, Gornjem Selu (Starine) i u nečujamskoj uvalici Piškeri. Upravo tamo je rimski car Dioklecijan imao svoj ribnjak 295. god. pr. Kr., čiji se ostatci danas samo naziru pod morem.

Stanovnici Šolte od samog dolaska na otok do danas baštinili su tekovine kršćanstva. Kršćanstvo se počinje širiti na otoku početkom 4. st., o čemu svjedoče ostatci bazilike i sarkofaga do crkve Sv. Stjepana u Grohotama.

Na Šolti su benediktinci bili red s najdublje ukorijenjenom tradicijom, posebno u samostanu u Stomoriji (kroatizirana verzija imena Santa Maria) podno Vele straže, u današnjem Gornjem Selu.

Kada su 614. god. Avari opustošili Salonu, glavni grad provincije Dalmacije, stanovnici su prebjegli na Šoltu, koja je bila najbliže i sigurno utočište, ali je zarana bio naseljen i slavenskim stanovništvom.

Otok je bio na položaju pogodnom za pljačke s različitih strana, mijenjale su države i vladari nekoliko puta. Najveća pljačka dogodila se u lipnju 1240. godine kada su omiški gusari zapalili crkvu Sv. Stjepana u Grohotama. Nikad neovisna Šolta u to vrijeme je bila u vlasništvu splitskog plemstva. Stanovništvo se bavilo poljoprivredom dajući prinose plemstvu, prevozeći proizvode- voće (uzgajalo se masline, vinovu lozu i žito) i povrće, brodovima u Split.

Najstariji podatci o gospodarskim prilikama na Šolti potječu upravo iz Splitskoga statuta iz 1312. godine. Notarski dokumenti iz druge polovice XIV. st. potvrđuju razvijenost trgovine i pomorstva na otoku; trgovina se u to doba odvijala uglavnom sa stanovnicima Splita i Trogira, a trgovalo se ponajviše vapnom i kamenim pločama (planchas).Kolijevka pomorstva, mjesto s najduljom pomorskom tradicijom, koje je iznjedrilo generacije vrsnih pomoraca i brodovlasnika je bila prekrasna, slikovita Stomorska, u čijem duhu i danas počiva pomorska tradicija kao nedjeljivi dio njene suštine.

Dolaskom pod mletačku vlast Šoltani su kao mornari Mletačke Republike često sudjelovali u ratovima protiv Osmanlija. Pritom otok nije pretrpio izravna ratna razaranja te je bio utočište senjskim uskocima. U upravnom pogledu, vrhovnu je vlast u splitskoj komuni imao knez kapetan, a na čelu svakoga od četiriju sela na Šolti nalazio se gaštald. On je bio glavar sela, a birao se iz uglednijih i imućnijih šoltanskih obitelji.

Prve kule za obranu izgrađene su na otoku u 15. stoljeću za vrijeme mletačkih borbi protiv Turaka. U tom nemirnom razdoblju, Splićani su naredili da se u šoltanskim selima sazidaju obrambene kule, a i sami Šoltani su svoje „dvore“ ozidali visokim zidovima, utvrdili kuće balaturama koje su bile pokretne poput srednjovjekovnih mostova. Kule su prvo sagrađene u Grohotama i Gornjem Selu. Jedna je takva – Slavića kula u Grohotama je obnovljena te danas postoji kao administrativno središte Općine Šolta.

1905. godine Šoltani su već bili veoma umorni od mijenjanja vlasti i od plemstva kojem su davali svoje prinose. Tako su odlučili otkupiti svoju zemlju od splitskog plemstva na ugovor od 25 godina – u vrijednosti današnjeg novca – riječ je o zemlji vrijednoj 1, 5 milijuna eura. Nije bilo lako lokalnom radišnom, no siromašnom, stanovništvu otplatiti taj dug. Nisu imali vremena posvetiti se obrazovanju te investirati u otok da bi se razvio dok su morali su teško raditi na polju.

Kada su konačno otplatili dug, otok je zadesila nova nevolja – Drugi svjetski rat. Šolta je neko vrijeme bila potpuno prazna, otok je napustilo 1800 ljudi i otišlo u izbjeglištvo u kamp u El Shatt u Egiptu. 1946. stanovništvo se počelo vraćati na otok i ulagani su veliki napori da bi se život vratio u normalu. Općina Šolta je opet uspostavljena 1952. – izgradile su se ceste, otok je započeo s elektrifikacijom, izgrađene su škola i zdravstvena jedinica, kupljena su dva autobusa u svrhu povezivanja svih mjesta na otoku. Iako su uloženi znatni napori i bio je primjetan napredak, otok i dalje nije bio odveć naseljen unatoč tome što su osnovni životni uvjeti zadovoljeni daleko prije i bolje nego u drugim daleko većim i naseljenijim mjestima.

Nakon 1953. su osnovane dvije tvrtke, prva koja je upravljala sa više smještajnih kapaciteta nego ih je danas na otoku i druga, „Jugoplastika“, u to vrijeme jedna od najvećih tvornica u bivšoj Jugoslaviji za proizvodnju igračaka, imala je tvornicu na Šolti koja je zapošljavala većinu lokalnog stanovništva.

Ispred Šolte je bila sjajna budućnost, no 1962. pripala je Općini Split te je pritom opet došlo do stagnacije otoka. Nakon Domovinskog rata Šolta je opet imala svoju općinu, a tako je i dan danas te se kontinuirano radi i ulaže u napredak otoka, posebno u oblasti poljoprivredne proizvodnje i turizma.